Pa ako što možeš, pomozi nam – smiluj nam se!
(Marko 9:22).
  Nakon svakog ushićenja, spuštamo se iznenada u pravu stvarnost, koja nije divna, pjesnička ni uzbudljiva. Visina visoke gore mjeri se mučnim i tegobnim radom u dolini, ali baš u dolini moramo živjeti za Božju slavu. Vidimo Njegovu slavu na visokoj gori, ali nikad ne živimo za Njegovu slavu ondje. Tek na mjestu poniženja ustanovit ćemo svoju pravu vrijednost Bogu, jer se ovdje otkriva naša vjernost. Većina nas može učiniti nešto na nekoj vrloj herojskoj razini, samo zbog prirodne sebičnosti našega srca. Ali?Bog želi da budemo na razini sumorne svakodnevice, kad živimo u dolini prema svojem osobnom odnosu s Njim. Petar je mislio da bi im bilo predivno ostati na visokoj gori, ali Isus Krist je poveo svoje učenike dolje, s gore u dolinu gdje je protumačen pravi značaj vizije (vidjeti 9:5-6, 14-23).
  »Pa ako što možeš!« Da bi se uklonila sumnja u nama, trebalo je sići u dolinu poniženja. Osvrni se na svoja iskustva pa ćeš ustanoviti da sve dok ne naučiš tko je Isus u stvarnosti, uspješno ćeš sumnjati u Njegovu snagu. Kad si bio na visokoj gori, mogao si vjerovati u sve i sva, ali što kad si se suočio sa stvarnošću doline? Možeš posvjedočiti o svojem posvećenju, ali što s onime što te baš sada ponižava? Kad si zadnji put bio na visokoj gori s Bogom, vidio si da sva moć na nebu i zemlji pripada Isusu. Hoćeš li sada sumnjati, samo zato što se nalaziš u dolini poniženja?