‘Ustani, sjevernjače, duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi. Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu.’ Pjesma nad pjesmama  4, 16
Volio bih ovo pitanje postaviti svakom kršćaninu na svijetu –’ jesi li stvarno zainteresiran da Bog u tebi proizvodi predivne plodove i mirise Svetog Duha ?’ Za svaki potvrdan odgovor imam spremnu preporuku – tada budi spreman i voljan na svakodnevne navike svetog života, jer cvijeće ne raste iz svježeg zraka ! Ono raste iz korijena a ‘korijen pravednika daje ploda’ Izreke 12,12
Svaki prekrasan vrt kojeg vidiš, čiji te opojni miris pozdravlja, ima svoje korijenje duboko u tvrdoj zemlji. Mirisno cvijeće uspijeva i cvate samo ako ima duboko korijenje i čvrstu stabljiku. Uklonimo li korijen, cvijet će opstati možda još jedan dan. Sunce će ga spržiti i on će nestati.
Mi kršćani, najčešće smo vrlo rezervirani u interesu za plod, miris i ljepotu vrta. Večina nas pohađa crkvu iz istog razloga zbog kojeg dijete plazi u mamino krilo nakon cijelog zaigranog dana, punog padova, strahova i razočaranja. Dijete treba utjehu.
Čini se da večina ljudi ide u crkvu samo po utjehu. Zapravo, zapali smo u vremenu kad je religija postala samo utjeha. U zagrljaju smo ‘kulta mira’ – mira misli, mira srca, mira duše, zelimo relaksaciju i imati Svemogućeg Boga da nas gladi po glavi i tješi nas. To je postala religija.
To, uz još nešto – strah da ako nećeš biti dobar, atomska će bomba itbrisati našu modernu civilaziciju !
Izgleda da su to dva jedina ostala motiva u širokom svijetu za religiju. Ako nisi dobar, upozoravaju te, civilizacija će se raspasti i bomba će nas stići, i ne dođeš li Gospodinu, nikad nećeš imati mir !
Tako između straha i želje da nas se gladi gdje nam najviše paše, kršćani posrću na putu.
Ali ljudi, postoji nešto mnogo bolje od toga, nešto što ima korijen.
Prema mojoj Bibliji – morali bi biti ljudi koji ne moraju nužno pripadati jednoj crkvi – ali bi morali biti ljudi koje je Bog pozvao i koji su podložni Bogom danom duhovnom iskustvu. Oni tada uče hodati putem Istine i stazama Pisma, donoseći pravedne plodove djece Božje bez obzira na situacije u svijetu.
To su oni koji znaju da se ne treba bojati onog koji može uništiti tijelo nego onga koji može oduzeti dušu. Mozeš uništiti čovjeka, Božjeg sveca, bombom i on je u istom času u nebu s Gospodinom. Božji su neprijatelji uništili knogo kršćana i poslali ih direktno k Bogu. Oni su ostavili svoja nečista tijela, ali su duše tih ljudi u istom času bile s Gospodinom.
Istovremeno to je pitanje stalnenutjehe i mira – obećanje stalnog relaksirajućeg odmora i uživanje u našoj nutrini.
Čini mi se da je to ispravan cilj ka kojem treba težiti u ovom zlom vremenu u kojem živimo. Zaboravljamo da je naš Gospodin bio čovjek ‘ boli, vičan patnjama ‘. Zaboravljamo strijele boli i patnje koje su probole srce Isusove majke Marije. Zaboravljamo da su svi apostoli, osim Ivana, umrli mučeničkom smrću. Zaboravljamo da je 13 milijuna kršćana pobijeno samo u prve dvije generacije Kršćanstava. Ne sjećamo se da su trunuli u zatvorima, umirali od gladi, bili bacani s litica u ponore, da su njima hranili lavove, utapljali ih, šivali u vreće i bacali u mora.
Da, želimo zaboraviti da večina predivnih Božjih ljudi rene crkve nisu uživali u miru. Nisu to ni tražili. Shvaćali su da vojnik ne ide u rat na odmor nego u borbu. Prihvatili su svoj položaj u svijetu kao vojnici Isusa Krista, boreći se protiv zla grijeha. Nije to bio rat protiv ljudi nego protiv iskvarenosti i Đavla!
Mnogo je bilo nemira, slomljenih srca, bolnih rana, suza, strašno puno gubitaka i smrti.
Ali ima nešto bolje od komfora i kršćani su pozvani da to pronađu – da, jadni, meki, ugojeni kršćani današnjic to moraju pronaći !  Postoji nešto mnogo bolje od komfora !
Mi protestanti smo zaboravili da postoji disciplina i patnja. Živimo u ekonomijama koje nam omogućuju izobilje.živimo u političkim sustavima koji nam dozvoljavaju vjerovati bilo što ili uopće ništa, i to se zakona uopće ne tiče. Rezultat je što smo se utopili u religiju slatkog vina koje spremno pijemo, misleći da možemo proživjeti život u takvom ugodnom opijenom stanju.
Da li je to stvarno što Bog želi od svojih ljudi ?
Ne. Bog u nama želi proizvesti plodove Duha – ljubav, radost, mir, strpljivost,blagost,dobrotu, vjernost, krotkost, i uzdržljivost. Apostol je Pavao je to vrlo jednostavno objasnio u Efežanima da Bog želi u nama učiniti ono što će nam omogućiti da ljubimo svakoga, da odbacimo svu zloću, klevetanje i gorčinu i da budemo ljubazni, istog srca i osjećaja, opraštamo jedni drugima kao što je Bog, zbog Krista, oprostio nama.
To Bog želi učiniti: proizvesti Kristov lik u srcima i životima otkupljenih ljudi. To je Božji cilj – ne da nas usreći, iako ćemo u takvom stanju sigurno biti sretni. Ne da našu civilazaciju učini sigurnom, premda ako u društvu ima dovoljno takvih ljudi, svijet i civilizacija imaju veću šansu za preživljavanje.
Naša poteškoća je u tome, ljudi. Do plodova kršćanstva nastojimo doći prečicama. Naravno, svatko žudi za mirom, radosti i ljubavi, dobrotom, blagošću i vjernošću. Svatko želi biti poznat po duhovnosti, blizini Bogu i po hodanju u Istini.
Evo odgovora. Svki cvijet i svaki plod ima stabljiku, a svaka stabljika ima korijen. Mnogo ranije nego se razvije cvijet, potrebna je briga i njega korijena i stabljike. U tome leži problem nerazunijevanja – mislimo da do cvijeta, mirisa i ploda možemodoći nekom magijom, umjesto nepornim i dugotrajnim kultiviranjem.
Postoji nešto mnogo bolje od komfora, lijenosti i relaksacije, a Pavao je kvalificirani autoritet da nam to kaže: ‘ Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu – Bogu ugodan miris. To je Kristova sličnost u ljudskom srcu i životu – a naši bližnji čekaju da to vide u našim životima !
Sada želim bit prktičan najbolje što mogu, i spomenuti nekoliko područja koja smatram neophodnim sadržajem kršćanskog korijena, iz kojeg će cvijet i plod duboke duhovnosti bujati.

1.    Prvo razmišljam o neophodnosti ODANOSTI  I  VJERNOSTI  Bogu, njegovoj Crkvi i     
Kristovom Tijelu na zemlji.

Mnogi se ljudi hvale svojom odanošću denominaciji, ali ja ukazujem na nešto puno važnije od toga. Ukazujem na odanost i poistovjećivanje sa svrhom i istinom Isusa Krista kao Gospodina, do mjere kad sam spreman žrtvovati se za nju. Ogromna večina kršćanskih crkava dokazuje velik pad odanosti vjernika u ova moderna vremena. Svaka crkva treba nekolicinu odanih svrsi Isusa Krista koji je Spasitelj i Gospodina, da su spremni i patiti, ako je potrbno, zbog njihove ljubavi i vjere.

Odanost je sigurno isprepletena s vjernosti i dobro činimo kad se prisjećamo  Isosavog obećanja da će nas nagraditi po našoj vjernosti.u usporedbi o kraljevstvu nebeskom, Isus uči da će Gospodar kada dođe, reći svom vjernom sluzi ‘ dobri vjerni slugo, uđi u radost Gospodara svojega ‘.

Znam da vjernost nije drmatična i da mnogi kršćani među nama žele učiniti nešto što će dići prašinu i više buke nego li samo biti vjeran. Čak i u našim krugovima, publicitet se smatra važnim i neophodnim, pa smo tjerani učiniti nešto po čemu će nas prepoznati, i zbog čega će naša fotografija izaći u novinama. Hvala Bogu za odane i vjerne kršćane kojima je samo jedno priznanje na pameti –  na Veliki dan čuti svog Gospodina: ‘ Dobri i vjrni slugo, uđi u radost svog Gospodara ‘.
Gola je istina da su dobrota i vjernost korijen konstante plodnosti kršćanskog svjedočenja.
Gospodin u svojoj riječi uvijek naglašava potrebu vjernosti onih koji ga ljube i služe mu.

Noa je bio vjeran u svom vremenu. Da je stari noa kojim slučajem bio nogometni navijač ili da je otišao u prijevremnu mirovinu, ili pak imao inters priječi od Božjeg posla, ne bi bilo ni arke, ni sjemena, ni ljudske rase.

Abraham je bio vjeran u svom vremenu. Da je u svojim lutanjima naišao na uran ili zlato, pa odbacio put u Kanaan i podizanje naroda iz kojeg će doći Isus Krist, što bi bilo sa Božjim planom ?  Da je odlučio sebi podići grad i proglasiti se gradonačelnikom i ostao živjeti u plodnoj zemlji, gdje bi bili danas ?

Mojsije je bio vjeran u svom vremenu. Pismo nam, nesumnjivo svjedoči o njegovom vjernom duhu i službi. Mojsije je, kao Božji čovjek odluči: ‘Radijeje odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje’.

Što je potrbno reći o vjernosti našeg Spasitelja Isusa Krista ? svijet mu je uvijek i svugdje prijetio. Sotona sa svojim lažima i napastima, nudio mu svijet samo ako ne ode na križ. Isus je ostao vjeran svom Ocu i nama. Nećemo li i mi biti vjerni njemu ?  Vjernost je predivna, plodonosni korijen iz kojeg izrasta mnogo ploda.

2.    Sagledavajući duhovni korijen, nikako ne smijemo propustiti naglasak Božje riječi na 
jednostavno, izvorno ISKRENOST  I  BOGOM  ODREĐENU  DOBROTU u našim životima.
Iskrenost koju možemo poštovati i pouzdati se u nju je vrlo mirisni cvijet kršćanskog života. Ipak, iskrenost ne raste u vakumu – ona je cvijet i miris koji se razvija duhovnom brigom i njegom. Previše je nebrige o istini u kršćanskim krugovima. Neki su krivi što rastežu istinu o pojedinim stvarima čak i kad svjedoče. Propovjednici i evangelizatori su poznati po napuhavanju brojčanih rezultata njihovih nastupa.
Šalimo se i opraštamo braći pretjerivanje. Ipak, želimo li častiti Boga u svom životu, moramo reći je svaka laž od svog oca, Đavla, bez obzira gdjje izrečena, u crkvi ili bilo gdje drugdje.
Božji posao ne treba ‘pobožne laži’ za potporu. Radije slijedimo duh stare izreke: ‘Govori istinu pa neka se Đavo srami’. U našim crkvenim zajednicama budimo poznati po potpunoj iskrenosti jer iskrenost je dobar korijen koji će proizvesti dragocijene plodove kršćanskih vrlina.
Znaš li da je odlika koja je krasila prve Kvekere (Quakers) bilo upravo iskreno korištenje istine ?  Nisu lagali, ni izvrtali istinu. Nisu krali, ni koristili laskave riječi. Netko je u povijesti napisao o životima Kvekera i prokomentirao: ‘zgrozili su kršćanski svijet, inzistirajući na kršćanskom ponašanju’. U Engleskoj su ih raseljavali a neki su završili u zatvoru jer su častili samo Boga a odbijali pokoriti se ljudima koji to nisu zavrijedili. Usred nominalnih kršćana, koji su živjeli kao i svijet, iskreni, bogobojazni Kvekeri, slovili su za ‘čudake’ samo što su težili živjeti kako bi kršćani morali živjeti.
Izgleda da mnogo ljudi danas snuje postati velkim dok ih je daleko premalo koji koriste vrijeme nastojeći biti dobrima. Biblija nam govori o puno dobrih ljudi a samo nekolicina ih je postalo velikima. Jedan od njih je Jabes, dobar starzavjetni čovjek koji se spominje samo u tri stiha Biblije. Šaul i Ahab su zasjeli na prijestolje, pa iako su smatrani velikima i važnima u svom vremenu, nisu bili dobri ljudi.
Biblija nam jasno iznosi kako Gospodin uvijek naglašava dobrotu iznad veličine. Nasljedno, čovjek nema dobru narav, i zbog toga Isus Krist ulazi u svijet i iznalazi plan spasenja koji od loših, čini dobre ljude. Krist je umro da izbriše naše prošle grijehe, da nam novo rođenje, zapiše naša imena u svoju Knjigu života, i predstavi svom Ocu u vječnom životu. Kad kažemo – Krist je umro da nas učini dobrima – ne znači da smo teološki liberalni, već samo u skladu s Pismom. Što ljepše možete reći za nekog čovjeka nego da je dobar i pun Duha Svetoga ?
Da se vratim na bit svega ovog – jesmo li mi kršćani voljni biti redoviti (uredni ) u navikama svetog života i učiti od Duha Svetoga kako biti ovisni i vjerni, nesebični i slični Kristu ?
Sjeme na poljima je redovito, i ptice i životinje žive po ustaljenom redu. Isto vidimo o izlasku i zalaženju Sunca, i na redovitosti mesečevih mijena. Starozavjetna su otkrivenja građena na redovitosti. Rečeno je za stare Božje ljude da su uzlazili u Hram redovito po rasporedu i sve se u Hramu odvijalo po ustaljenom redu.

3.    Bog je odredio da RED  I  REDOVITOST budu neprocjenjiva vrijednost kršćanskog  
života.
Moraš učiti redovitosti svog molitvenog života i pohađanja sastanaka crkve.
Previše je u crkvi onih koji kažu: ‘ Ja vjerujem u Krista i imam duhovno iskustvo i vjerujem u ispravnu doktrinu ‘ – pa uskoro kad to izblijedi i postane mlako i bezvoljno, moli se samo kad se osjeti potreba, daje se prema trenutačnom raspoloženju, u crkvu se odlazi samo kad je lijepo vrijeme, a radi se samo po mlakoj neredovitosti. Nije čudo što na štovanje ne donose slatki miris.
To je samo zbog zanemarivanja korijena, i cvijet ubrzo vene. Korijen redovitosti je zaboravljen a rezultat je skoro umiranje cvijeta i nestanak mirisa.
Čujem kako će neki protestirati: ‘Želio sam ući u kršćansku život, duhovnost i vjeru, da bi konačno bio oslobođen od pravila i zakona da nešto moram ‘.
Žao mi je, ali promašio si ! Možeš zatvoriti svoju Bibliju i izaći, jer si u krivoj crkvi i u krivom redu, a očito i u krivoj dispenzaciji ( vremensko razdoblje gdje se Bog na određen načain ophodi sa ljudima ) ! Bog od svojih ljudi očekuje da nauče svete navike i da po njima žive iz dana u dan.
Ne traži od nas da postanemo robovi navikama, već inzistira da naše svete navike života postanu slugenjegove milosti i slave.
Naravno, takav red i urednost kršćanskog života mora biti povezano sa realnošću i pouzdanošću.
Priroda je opet najbolji primjer pouzdanosti. Posiješ li kukuruz, žeti ćeš kukuruz. Posij ječam, žeti ćeš ječam a ne kukuruz. Sve je prema svojoj vrsti.
U prirodi je sve pouzdano – sve osim čovjeka, no ipak, i u čovječanstvu ima pouzdanosti.
Ostane li ti auto u kvaru i ostavi te na cesti nekoliko puta, nastojiš ga se riješiti jer nije pouzdan. Vi žene, morate znati da su vaš hladnjak i zamrzivač pouzdani, u protivnom će vam se hrana pokvariti, osobito kad odete na godišnji odmor.
Naš monetarni sustav mora biti pouzdan, inače dolazi do kaosa. Zamisli da kuna u čakovcu vrijedi kunu a u Zagrebu 75 lipa, dok u Splitu svega 50 lipa ?
Dakle, u društvu moramo prepoznati pouzdano. Pošta, dućani, škole…Moraš se pouzdati u nekoga. Žalosno je u ljudskom društvu, gotovo pravilo, što su ljudi pouzdani samo sko mogu od toga nešto izvući.
Poštar ne donosi poštu svaki dan jer ga ti strašno zanimaš, nego jer je plačen za to. Ljudi koji su napravili tvoj auto pouzdanim, napravili su ga takvog jer žele da oprt kupiš od njih.
Kako je žalosno što jedino kod Božjeg oltara ljudi nisu pouzdani. Zašto je tako teško naći ljude u crkvi na koje se uvijek moguće osloniti ?
Korijen pouzdanosti je mrtav u večini crkava, osim nekolicine koji zauzvrat trpe i podnose uvrede nevjernih i nepouzdanih. Oni vjerni su uvijek tu i nanjih se može osloniti, te ih kritiziraju oni kojih nema što žele biti glavni u predstavi.
Želim vam postaviti pitanje, i ono nije ni novo ni orginalno. Razmisli o svom vjerničkom životu, o svojim svetim navikama, svojem pohađanju crkve, o svojem dvanju za Gospodnji rad, o svom modelupouzdanosti u zadnjih 12 mjeseci.
Sad budi iskren prema sebi, upitaj se odgovori u svom srcu: ‘Da je svatko u crkvi pouzdan poput mene, gdje bi danas bila naša crkva ?’
To pitanje moramo postaviti na koljenima, u suzama i s tugom, moleći Gospodina za pomoć da budemo pouzdani. Zatraži li te netko da učiniš nešto, makar i sitnicu, učini to.
Izgleda da svi želimo činiti dramatične stvari – a nitko ne teži biti poznat jer je pouzdan.
Čekaš li da učiniš nešto značajno i blještavo, nešto poznato i veliko u Crkvi Božjoj, velike su šanse da nikad nećeš, pa ako i bi, to bi bilo kao duga bez smisla, bljesak u tavi, bez trajne stabilnosti !
Zašto ljudi ne žele biti pouzdani u Gospodnjem djelu ?
Ljudi, upamtimo  da je cvijeće predivno za oko i miris mu sladak, no netko je morao klečati na zemlji, gnojiti, kopati, plijeviti, zalijevati – uvijek iznova, dok se, konačno, nije pojaviocvijet i miris.

4.    Jedan od korijena kršćanskog života je POUZDANOST, i ne možeš biti duhovan 
bez pouzdanosti baš kao ni begonija cvijet bez stabljike. 

Sada je vrijeme da se pozabavimo točnošću u radu za Boga. Nije li čudno što se greška koja će uništiti business, potopiti brod, srušiti avion, tolerira pred samim Božjim tronom ?
Zbog čega je u crkvi tako malo onih koji mare za točnost ? Nesavjesnost koju pokazuju za Božje djelo, sigurno će uništiti njihov posao, a ako se radi o našem tijelu, narušit će nam zdravlje.
Naime, točnost je prakrasna vrlina, a ipak, mnogu učitelji Nedjeljnih škola to ne uočavaju.
Pastor će osijediti ili postati ćelav, brinući da li će učitelj doći na vrijeme u nedjelju ujutro. Sve što činimo za Gospodina mora biti s nevjerojatnom točnošću !
Naša je zadaća sveta. U crkvi ili Nedjeljnoj školi, mi podučavamo besmrtne duše. Mi izgrađujemo karaktere, zadobivamo duše i obavljamo Božji posao.
Dovoljno sam dugo u službi i opresvjedočen sam da, općenito, ljudi nisu uopće duhovni ako nisu točni ! Nedostaje li im samo-disciplina i ako su toliko sebični da nemaju osjećaj za druge i njihovo vrijeme, da bi bili točni u Božjoj službi i njegovoj crkvi. Ponavljam – nisi li točan, nisi ni duhovan !
Svatko se može razumijeti i opravdati zbog hitnosti i nepredvidivih situacija u životu – postoje slučajevi kod svakog od nas koji će nas spriječiti biti na vrijeme na sastanku. Želim samo izraziti svoju zabrinutost za one koji prakticiraju umjetnost kašnjenja tako revno dok te ne postane njihova životna navika i osobina.
Nema tako važnih koji mogu opravdati takvo ponašanje, i svatko tko nije točan, po navici, odgovoran je za zavaravanje i zabludu. Obeća da će doći, a onda se ne pojavi ?
Točnost je predivna. Ne možete imati ružu bez ružinog grma, a točnost je grm na kojem ruža raste !

Dakle, ljubav i vjera, radost i mir, mogu rasti u srcima kršćana. Prekrasan je kršćanski karakter i sladak je osmijeh svetog čovjeka i žene, ali taj sveti život nije igra slučaja. Ne, on se rađa uslijed mnogih problema i briga, preuzimanjem jarma na svoj vrat, govoreći:
Zbog Krista koji je ponio križ umjesto mene, ja dragovoljno preuzimam taj jaram ‘.

Prema tome, odlučimo se biti dobri ljudi, duhovni ljudi – neka veliki budu oni koji mogu !

Težimo na prvom mjestu da budemo dobri, svjesni da dobrota raste iz korijena poslušnosti, molitve, čitanja Božje riječi i predanja. Amen !